zaklela sam se da vise necu pisati o ljubavi,
da cu pronaci nacin
da pisem o svemu drugom..
da pisem o zvuku vjetra,
o jeki tisine,
o svjetlosti tmine...
a onda
u zvuku vjetra cujem tvoj glas
kako mi sapuce u vjecnost,
u jeki tisine cujem
tvoje ime
kako ga dozivam kroz citav zivot,
u zivotnoj tmini
vidim tvoj odraz sto sjaji
nad mojim bicem i
cuva me od zala....
..vidim tebe,
pored sebe
i sebe srecnu
i jaku,
dok me drzis za ruku
i vodis kroz vrijeme
koje smo nazvali zivotom...
zaklela sam se da vise necu pisati o ljubavi
i jos uvijek zakletvu nisam prekrsila..
..pa nikada se nisam zaklela
da necu pisati o tebi!

kako bi bilo dobro..

kako bi bilo dobro

moći pisati kao nekada o svemu-

i o dobrom

i o zlom

i o sebi

i o tebi,

a da se  ne orosi lice i zamagli pogled,

da se ne boris sa balvanom u grlu

i da ti ne zadrhti ruka...

nisam dugo pisala zbog toga

i ne znam zasto i sada pisem nesto sto i onako samo

meni znaci

i samo ja razumijem..

kako bi bilo dobro da...

ma ne .. to je samo jos jedna greska u koracima!

Bjezim u san,

jedino tako ne razmisljam,

jedino tako mogu da

osjetim mir

i da mi konacno

ova praznina godi.

Bjezim u san,

jer samo tamo su ljudi

koji me vole,

jer samo tamo mogu da uzivam u tisini,

jer samo tamo nema tvog lika.

Bjezim u san

i ne zelim vise ikada otvoriti oci!

Hocu da ostanem tamo..

..u snu..

Hocu da ostanem tamo

gdje jedino mogu da podnesem

ovo nista

sto je ostalo u meni

i sad me gusi.

Hocu da ostanem tamo

gdje nema tvog pogleda,

gdje nema ljudi koji ce me pitati za tebe,

za nas,

gdje nema nicega sto je tvoje..

Bjezim u san

jer jedino tako ne razmisljam,

jer jedino tamo

cak mogu i da

prezivim...

Gledam, prije par minuta, novogodisnji program na TV-u i listam kanale ne bi li nasla ista sem djigere kad na osm-tv scena iz filma (za koji sam iz samo meni znanih razloga emotivno vezana) „Lepa sela lepo gore“ a sekundi nakon toga razgovor, iliti ga intervju sa Batom Zivoinovicem te ja zivo zainteresovana ostavljam daljinski sa strane i gledam oronulog dedicu koji mi odjednom nikako ne lici na sve one partizane za koje ga vezujemo (i ne,  to nije samo zbog izgleda- time ponajmanje).

Zanemaricu sve ono sto mi je u jednom momentu na tu temu palo na pamet (za to bi trebao jos jedan post) i kako su mi se samo redale scene (koje znam napamet) iz filmova „Most“, „Neretva“, „Partizanska eskadrila“, „Valter brani sarajevo“ -i da sad ne nabrajam u nedogled- u kojima je Bata uvijek bio apsolutni heroj, olicenje partizana i onoga sto podrazumjevamo pod savremenim junastvom. Gledajuci ovog djedicu (sto se javno hvali cetnistvom) sto na meni nerazumnom (citaj poganom) jeziku blati svaku mogucu asocijaciju na povezivanje Bate Zivoinovica sa svim ovim gore navedenim, obracam paznju na taj apsurdni intervju sa covjekom koji nije Bata vec neka nacionalisticka svinja koja  i samu uspomenu na nekadasnjeg Batu zeli da zadavi i utusi u gomili gadosti koje sada predstavlja. I kao sto rekoh, obratih paznju na intervju i tu ovaj novi Bata govori o tome kako snima seriju za kinesko trziste „Valter brani Sarajevo“. Tu se probudi i posljednja nada da onaj stari heroj sa platna mozda ipak nije mrtav, mozda ipak dise ipod gomile djubra na njegovim ledjima. Kad gle cuda!

Bata zaista snima seriju za Kineze  „Valter brni Sarajevo“ u kojoj ce (zbog godina) biti narator i nece glumiti. Na novinarkinu natuknicu kako mora razocarati sarajlije jer se serija nece snimati u Sarajevu, Bata je sasvim logicno odgovorio;

„Za to i nema potrebe! Imamo mi Novi Pazar sa puno dzamija i jos toliko lepih mesta u Srbiji da snimimo seriju.“

I da zaista- zasto bi se pobogu brate „Valter brani SARAJEVO“ snimao u SARAJEVU?! Apsolutno je apsurdno da se serija o gradu snima bas u tom gradu, a pogotovo ako to nije srpski grad.

Tako dragi moji, nas Valter sada brani neko drugo Sarajevo, neko Sarajevo koje je u Novom Pzaru, ili ako bas hoces tacnije u Srbiji. Stoga nemojmo se zacuditi kad se desi najezda Kineza samo se nadajmo da ce trazeci Sarajevo otici u Novi Pazar.

Kazes
ne volis me vidjeti uplakanu!
Zacudo,
ja tako cesto placem zbog tebe,
a inace mrzim plakati...
Mrzim plakati uopce,
a narocito pred nekim,
narocito pred tobom...
Mrzim otkriti bol
i dat ti na znanje da me tvoje rijeci bole
vise nego tudji udarci,
da me tvoji pogledi
pa cak i neki osmjesi
sibaju i sijeku napola...
..lome u meni i zenu i djevojcicu,
cupaju i zadnji komad ponosa
trijumfalno puneci moje oci suzama
koje jure van,
koje izdaju i posljednju nadu
i tako izdajnicki
klize ravno na moj dlan
i tjeraju me da se stidim,
da se stidim vlastitog bola,
da se stidim svoje nemoci da isti progutam
i zadrzim u sebi..jer nije to fizicki bol..
..a ovaj ne umijem da cutim..
I onda se kunem
da je to posljednji put,
da to vise necu dozvoliti,
da me vise nikada neces vidjeti uplakanu,
da se vise nikada necu morati stidjeti...
..i kunem se i sada
ne, ja vise nikada necu pred tobom plakati jer...
Kazes
ne volis me vidjeti uplakanu!
Zacudo,
ja tako cesto placem zbog tebe,
a inace mrzim plakati!

Necu vise nikada da vjerujem vjerovanjima,

necu da me vise ikad bol u grudima podsjeti

kolike teret u sebi cuvam,

necu da vise ikada kuci dodjem uplakana,

necu da me se prati drugom stranom ulice,

necu da vise ikada necija tisina para moju dusu,

necu vise nikada da se kajem zbog bilo cega,

necu vise nikada dozvoliti da me neko rjecju ubije,

necu vise nikada nikog voljeti

i nikada se necu vise bojati nekog izgubiti

kao tebe sada...

znas... tiha ljubav je ona vjecna. uvuce te u slatku vrtoglavicu vremena koje prolazi i uopce ne shvatajuci da si zauvjek uhvacen u klopku, pristajes na ples sa vjetrom, drzeci se za ruke sa strascu. voljeti a ne biti svjestan koliko jako osjecanje u sebi gajis i njegujes i cekas da vidis njegove granice, voljeti svim srcem, tjelom,dusom...hm, mozgom ponajvise, i to shvatati tek onda kada si na rubu da sve to izgubis, da ti neko otme, odnese i jednostavno nestane iz tvoga zivota... voljeti i shvatati da tek otkrivas ono za sta mislis da je vec odavno otkriveno - to je moguce samo sa tobom i toga tek sada postajem itekako svjesna...sada kad znam da si jedino na svijetu sto zelim i kada neke bitne stvari naspram tebe postaju i ostaju sasvim nevazne!...

Svaki put kad odes

za tobom ostane praznina

sljepilo...

..ili mozda bas tada progledam,

tada sve vidim drugim ocima

tuđim ocima

ili pak mojim

koje vecinu vremena sklapam pred tvojim likom..

I sada vidim,

valjda i zbog fizicke distance,

vidim ono sto inace ne bi

vidim stvari kojih se bojim

..vidim sebe.. vidim nas- bez nas

sebe bez tebe

i sve mi se cini da bi to tebi bilo sasvim uredu,

da si jedina osoba sa kojom sam najvise svoga vremena

a najmanje je znam,

da ono sto vidim

se ne poklapa sa onim sto cujem...

O Boze, da li je moguce

da ovo sto gledam sa distance

vec cu sutra zaboraviti

u toplini tvog zagrljaja?

Sve prolazi
i sve sto jednom pocne
dodje mu i kraj.
Ptice pjevaju
pa prestanu,
vinu se u zrak,
a onda bestraga nestanu,
i pupoljak procvijeta
pa uvehne,
i jabuka dozrije
pa padne na tlo i istune...
Jer sve sto pocne
i zavrsi se,
sve sto se rodi
mora i da umre,
i sve prolazi
i sve nestaje,
radja se
i ponovo prestaje...
...sve se mijenja
i sve se krece...
..samo ja jos uvijek stojim
na istom mjestu
na kom si me nekad davno
ostavio...

Kada budes odlazio

molim te...

...ucini to tako

da izgleda kao sasvim normalna stvar,

ne govori mi "volim te" ili " ovako je bolje za oboje",

ne govori nista... samo odlazi...,

odnesi sve svoje sitnice,

tricarije,

i ne ostavljaj mi ni trun sebe

nad kojim bi kasnije imala ispriku za suze,

samo odlazi...

...odlazi i nosi sve sto si sa sobom i donio u moj zivot!

Nosi i poljupce

i osmijehe,

nosi zagrljaje

i uzdahe..

.. i miris nosi...

..miris pogotovo!

Potrudi se da,

kada odes,

ne ostane nista sto mirise na tebe!

A ja,

ja cu sjediti i brojati korake...

...bice ih bas onoliko ...dovoljno...

...dovoljno da izadjes iz stana,

iz mog zivota,

iz naseg zivota.....

...dovoljno...

a opet premalo

da bi izasao iz mene...

Hocu da nebo

veceras nosi tvoje ime,

a da svako sazvjezdje ima

toplinu tvoga dodira,

da svaka zvijezda sija

kao sto blistaju tvoje oci,

da svaki oblak nestane

kao sto nestaje i ljutnja sa tvog lica.

Hocu da rijekama

veceras dam tvoj osmijeh.

Neka njima plovi

i usrecuje  ljude koje

svojom kapljicom takne,

jer nemam prava cuvati ga

samo za sebe...

...mada ti kazes kako je samo moj.

Hocu veceras

da mi tvoj miris donese vjetar

i prospe ga po mojoj postelji...

...da odagna ruzne snove...

Hocu veceras....

...cini se  hocu bas sve,

a ustvari ja samo zelim

da veceras ljubav poprimi tvoje obrise...

Uporno pokusavam

da ti napisem pjesmu.

Ne ide, i ne znam zasto je tako.

Mozda zato sto sam vidjela tvoje rijeci,

mozda zato sto sam cula zvuk tisine koji odjekuje u njima,

mozda zato sto si mi rekao predivne stvari previse rano...

...mozda zato sto se po prvi put probudila nada....

Nisi trebao da me gledas

ako si mi te poglede namjeravao oteti,

nisi mi trebao pricati o ljepoti moga glasa

ako ga vise nikada ne zelis cuti,

nisi trebao ni da dotices moje usne

ako ce to biti prvi i posljednji put.....

....jer jedne oci veceras

rose zbog necijih izgubljenih pogleda,

jedan glas veceras zauvjek ce da utihne,

jedne usne od veceras

ostat ce neljubljene...

..Uporno pokusavam da ti napisem pjesmu,

ali i dalje ne ide

i zaista ne razumijem zasto je to tako.....